Jabuke sa dna mora

Priča o našim jabukama je veoma stara, a počinje jednim neobičnim prijateljstvom između mora i vetra.
U davna vremena, kada je prostore  Vojvodine prekrivala nepregledna plava voda, more i vetar bili su nerazdvojni prijatelji. Zajedno su pravili velike talase i njima zapljuskivali osunčane peščane obale.
Trajalo je njihovo prijateljstvo veoma dugo, sve dok jednoga dana tajnovito Panonsko more nije oteklo na istok, ostavivši za sobom nepreglednu niziju.
Vetar je bio veoma tužan. Besno je duvao i hiljadama godina svuda tražio svog prijatelja. Pola Evrope je obišao. Odakle god da je dolazio donosio bi sa sobom pesak i slagao ga pažljivo po dnu nekadašnjeg mora.
Kada su prvi ljudi došli u ove krajeve zatekli su močvarnu ravnicu.
Vetar je zavoleo ljude. Više nije bio sam. Prestao je tako snažno da duva i pustio ih je da se nastane na magičnom mestu koje je napravio tražeći svog izgubljenog prijatelja.
U vreme vladavine carice Marije Terezije generacije naših predaka su svojim radom, plugom i znojem, uspele da isuše močvaru i pretvore našu vojvodjansku zemlju u jednu od  najplodnijih regija  Evrope.
Ljudi su marljivo radili.
Sadili su visoke i vitke vojvodjanske jablane, vocnjake i vinograde od kojih su vekovima živeli.
Čuvali su ponosno zemlju bogatu peskom koju su im vetar i more darovali, a zemlja im je uzvratila najlepšim i najukusnijim plodovima jabuka i grožđa.
Vekovi su prošli i mnogo toga se promenilo, samo još uvek vredni seljaci na severu Vojvodine uzgajaju i neguju najsočnije voće, čuvajući uspomenu na jedno davnašnje prijateljstvo i tajnu jabuka sa dna mora.